Zgrada Kasine – nekad srce grada, a danas tišina između zidova

Stari Zvorničani pamte Kasinu kao mnogo više od zgrade. Bila je to tačka susreta, prostor u kojem se živjelo, slavilo i raspravljalo, gdje je grad imao dušu. U Kasini su se održavale zabave, prijemi, plesovi i druženja. Tu su dolazili umjetnici, muzičari, novinari, studenti – ljudi koji su nosili duh Zvornika i gradili njegov identitet.

Ljeti je bašta Kasine bila posebno poglavlje gradske priče. Pod lipom, uz žubor fontane, okupljala se čaršijska raja. Tu su se rađala prijateljstva, ljubavi, ideje koje su ostajale za cijeli život. Kasina je bila mjesto gdje se “dolazilo”, bez posebnog povoda – jer grad je tamo disao.

U jednom periodu Kasina je, kao i danas, imala ulogu biblioteke. Međutim, tadašnji čelni ljudi su shvatili da biblioteka i muzejska zbirka mogu imati svoj mirniji prostor, a da Kasina, zbog svoje lokacije i simbolike, mora biti vraćena gradu. Vraćena ljudima. I tada je ponovo postala centar društvenog života, baš onakav kakav dolikuje srcu grada.

Danas je zgrada obnovljena, ali je njena namjena svedena isključivo na biblioteku i muzejsku zbirku. Kao takvu, posjećuje je ograničen krug ljudi. Nema Kasine kakvu pamtimo. Nema bašte, nema susreta, nema spontanog gradskog života. Nema centralnog mjesta okupljanja koje bi povezivalo generacije.

Važno je naglasiti da trenutna ekipa ljudi koja radi u zgradi Kasine daje značajan doprinos kulturnom životu grada. Riječ je o marljivim i posvećenim ljudima koji, u okviru postojećih mogućnosti, čine maksimum kako bi biblioteka i muzejska zbirka bile živo i kvalitetno kulturno mjesto.

Međutim, realnost je i ta da mali broj Zvorničana danas pokazuje interesovanje za knjige i ovakav vid kulturnog sadržaja, što dodatno ograničava domet i uticaj prostora koji je nekada bio srce gradskog života.

Zato se nameće logično pitanje:
Da li Zvorniku danas treba centralno mjesto okupljanja i događaja?

Ako grad želi živjeti, a ne samo postojati – odgovor se nameće sam od sebe. Kasina nije samo zgrada. Ona je simbol jednog vremena, ali i prilika da se tom prostoru vrati život, sadržaj i smisao. Pitanje je samo – da li imamo volje i vizije da joj to ponovo omogućimo?

Piše: Nedeljko Bosiočić