Porazio nas snijeg

Zvornik – Kažu da je snijeg iznenadio putare. Možda. Ali je sasvim sigurno da je još jednom ogolio činjenicu koliko je naš lokalni sistem neorganizovan, spor i bez ikakve strategije.

Snijeg ne pada prvi put. Nije došao ni iznenada, ni nepredvidivo. Ipak, nekoliko centimetara bijelog pokrivača bilo je dovoljno da parališe puteve, elektro-mrežu, vodosnabdijevanje, obori stabla i odsiječe ljude po selima. To nije problem snijega – to je problem sistema.

Institucije i službe godinama funkcionišu po principu „kad se desi – snađi se“. Oni koji su godinama branili sječu dotrajalih i opasnih stabala danas traže odgovornost jer ta ista stabla padaju. Seoski putevi su zapušteni, a odgovornost razvodnjena – niko tačno ne zna ko ih održava, ko plaća i ko reaguje.

Najviše pritužbi građana ide na račun „Zvornik puteva“. I da budemo pošteni – ljudi su na terenu cijeli dan, grtalice rade, vozači su iscrpljeni. Ali građani imaju pravo da budu nezadovoljni, jer se održavanje puteva plaća njihovim novcem. Ako sistem ne može da odgovori u realnom vremenu, onda sistem ne funkcioniše kako treba.

Još teže je stanje sa elektro-napajanjem. Svake godine isti izgovori: težak snijeg, spojene žice, pala grana, pala bandera. Električari na terenu rade nadljudskim naporima, u snijegu, mraku, minski sumnjivim područjima, rizikujući sopstvene živote. Njima se nema šta prigovoriti. Ali upravama koje decenijama nisu napravile ozbiljnu analizu – ima.

Danas postoje dronovi, satelitski snimci, GIS sistemi. Kritične tačke se mogu mapirati, kablovi pregledati, bandere zamijeniti, šuma raskresati na jesen. Ali za to treba plan, odgovornost i volja – a toga nema.

Najtragičniji dio priče je odnos prema ljudima. Cijeli dan bez struje, vode i informacija. Odsječeni, u neizvjesnosti. Među njima su majke sa djecom, stari, bolesni i nemoćni. Mnogi nisu dobili ni poziv, ni obavještenje, niti osjećaj da neko zna da postoje. U takvim situacijama Civilna zaštita mora da vodi, a ne da se pita gdje je.

Posebno poražavajuće je to što Zvornik ima ljude koji bi pomogli. Ima planinare, vozače džipova i kvadova, sportske kolektive, mlade, volontere, lovce. Ima mehanizaciju i snagu zajednice. Ali nema strategiju okupljanja i koordinacije. Nema poziva, nema spiska, nema sistema. Svi ti resursi ostaju neiskorišteni jer niko ne zna kome da se javi, niti ko je nadležan da ih angažuje.

Na sve to dolazi i ponašanje dijela građana. Mali broj domaćina danas se odvažio da pokrene sopstvenu mehanizaciju, očisti sebi i komšiji put ili ukloni oboreno stablo. Većina je, nažalost, samo slikala gdje je šta palo, slala poruke i kukala, čekajući da sve riješe „putevi“, gradonačelnik ili neko treći.

Zajednica ne funkcioniše samo kroz institucije – ona počinje i od pojedinca. A danas smo vidjeli koliko je malo stvarne solidarnosti kada je najpotrebnija.

Na kraju, ne možemo reći da nas je porazio snijeg.
Porazila nas je neorganizacija, neodgovornost i odsustvo sistema.

I to je najopasnija činjenica od svih – jer ako nas par centimetara snijega dovede do ivice, postavlja se pitanje šta bi bilo, ne daj Bože, u slučaju ozbiljne elementarne nepogode.

piše: Nedeljko Bosiočić