Mrak koji nas je ogolio

Ovdje se ljudi bude s nadom, a liježu s razočarenjem. A ova, 2026. godina, počela je upravo – razočarenjem.

Razočarali smo se u institucije, u sistem, u ljude. Ali najteže je priznati da smo se, na kraju, razočarali i u sebe. U sopstvenu tišinu. U spuštene poglede. U strah da kažemo ono što svi živimo.

U danima kada je mrak ušao u kuće, pokušavao sam da budem most između ljudi i vlasti. Stigle su hiljade poruka. Svaka je nosila isti osjećaj – nemoć. Iako sam bio u toplom domu, te poruke su me hladile više nego zima. Nisam mogao da ćutim. Nisam ni želio.

Znam da sam u izvještavanje unio emociju. Ali u trenutku kada znaš da ljudi kupaju na selu dijete vodom od otopljenog snijega, idu po vodu na cisternu, traže ostatak svijeće da obasjaju svoje domove i slušaju pitanje djeteta: „Tata, kad će doći struja?“ – profesionalna distanca prestaje da bude vrlina. Ostaje samo čovjek u meni.

I tada se pojavila rečenica koja me najviše pogodila:
„Ako može anonimno.“

U trenucima kada je dostojanstvo pogaženo, a institucije zakazale, ljudi se i dalje boje da se predstave imenom. Bunt se doživljava kao prijetnja, a borba za osnovna prava kao greška.

A bunt ne znači da si protiv nekoga. Bunt znači da si za svoju djecu. Za normalan život. Za budućnost u kojoj mrak neće biti stanje svijesti.

Poštenim ljudima postalo je opasno da kažu: „Ovo nije u redu.“ I to je možda naš najveći poraz.

Ako su strah i sitni interesi jači od ljubavi prema djeci i normalnom životu, onda nam je mrak prirodan – i u kućama i u glavama.

Možda će se ovo brzo zaboraviti. Kod nas se nesreće brzo smjenjuju. Ali jedno ne smije biti zaboravljeno:
mrak ne pobjeđuje kada nestane struje,
nego kada ljudi odluče da ćute.

Piše: Nedeljko Bosiočić