- Oproštaj koji nismo želeli da napišemo.
Jutros nas je zauvek napustio naš prijatelj, kolega i čovek velikog srca – Ratko Tomić.
Iako znamo da je smrt sastavni deo života, teško je prihvatiti da nekih ljudi više neće biti tu.
Jer Ratko nije bio samo neko sa kim smo delili radni dan – on je bio naša snaga, mir, oslonac.
Učio nas je poslu, ali mnogo više – učio nas je kako biti čovek.
Strpljivo, s merom, s osmehom i iskustvom koje je velikodušno delio.
U kafani i na poslu – isti. Uvek gospodin.
Prepoznatljiv, voljen, poštovan. Boem u duši, čovek među ljudima.
Onaj kod koga se prvo ide kad ne znaš kud i kako.
Jer znaće on. Jer neće okrenuti glavu. Jer si mu važan.
Nas, mlađe kolege, čuvao je kao stariji brat.
Štitio nas, savetovao, gurao napred kad nismo verovali u sebe.
I nikada nije tražio ništa zauzvrat. Bio je stub – tih, nenametljiv, ali čvrst.
Ni politika ga nije promenila.
Uvek je birao da ostane na strani običnog čoveka.
Pomagao svakome – jer je mogao, jer je hteo, jer je znao šta znači biti čovek.
Ne smemo i nećemo dozvoliti da sećanje na njega izbledi.
Ovakvi ljudi ne umiru – oni ostaju u nama, u rečima koje pamtimo, u pričama koje prenosimo.
Rale naš, zbogom.
I hvala ti za sve.
kolege sa rendgena
