Djeca su rezultat nas odraslih – prihvatimo odgovornost prije nego što bude kasno!

Duboko sam uvjerena da je drugačiji, humaniji svijet moguće graditi i da je osnovna poluga tog procesa upravo vaspitanje i obrazovanje.
Umjesto da jedni druge optužuju za neuspjeh djeteta, roditelji i učitelji trebalo bi da razvijaju saradnju zasnovanu na međusobnom razumijevanju, pomaganju i poštovanju. Jer, i jedni i drugi imaju isti cilj – da od djeteta stvore čovjeka.
Prije svega, mislim na edukaciju odraslih. Vaspitanje djece jedan je od osnovnih društvenih zadataka porodice, a na to obavezuju i zakonski propisi.
Istraživanja iz 2020. godine u Srbiji pokazuju da je više od dvije trećine roditelja bilo psihološki agresivno prema djetetu, dok je 45% primijenilo fizičko kažnjavanje. Ipak, kada se govori o edukaciji roditelja, često se nailazi na otpor. Najveći broj njih vjeruje da je najbolji izvor znanja o roditeljstvu upravo iskustvo njihovih roditelja.
Često čujemo rečenicu: „Nas su tukli i šta nam fali, dobro smo ispali.“ Međutim, živimo u svijetu prepunom nasilja i emocionalne boli. Filmska i TV industrija, portali i društvene mreže svakodnevno bombarduju omladinu brutalnim slikama nasilja, krvi i zločina. Ubijanje je postalo svojevrsni vizuelni sport za široke mase. Ako mladi stalno žive u okruženju agresije, neminovno je da će i sami postati agresivni ili, u najboljem slučaju, ravnodušni na nju.
Porodica je ta koja omogućava emocionalno-socijalni razvoj djece, a ono što se u porodici ne stekne, teško se može nadoknaditi u drugim institucijama.
Škola je poligon na kojem se susreću djeca iz različitih porodica, sa različitim brigama i potrebama. Sukobi su zato neminovni. Ali škola i nastavnici, pored roditelja, imaju ključnu ulogu u djetetovom životu – jer škola je most između porodice i društva.
Kao neko ko radi u školi mogu reći da nije problem što se o nasilju govori – bilo ga je i biće. Ali iznošenje tvrdnji da u školi niko nije razgovarao sa djetetom žrtvom često je pretjerivanje. Svaka škola ima Protokol o postupanju u slučaju nasilja, a i bez toga, dužnost svih nas je da zaštitimo svako dijete.
Uspjeh, ali i samo vaspitanje, u velikoj mjeri zavise od stava roditelja prema školi i nastavnicima.
Društveni problemi postaju okidači za porodične probleme. Neizvjesnost, nesigurnost i strah za egzistenciju prenose se na djecu, a zatim kroz njihova ponašanja i u školu. Zato dijete žrtva mora biti na prvom mjestu, ali i dijete nasilnik je dijete koje zahtijeva pomoć.
Roditelji treba da znaju da djeca nisu kriva, da škola radi koliko može i da se svi moramo edukovati kako bismo izbjegli greške koje se kasnije teško ispravljaju. Dovoljno je pogledati komentare na društvenim mrežama – iz svake rečenice izbija agresija i nasilje – i jasno je zašto su nam djeca takva.
Pozitivna disciplina, ljubav, razumijevanje i saradnja roditelja i škole samo su neki od ključnih temelja boljeg društva.
Insistirati na komunikaciji sa roditeljima o disciplinovanju djece odgovornost je svakog stručnjaka koji radi sa djecom i porodicama. To nije privatna ni lična odluka – to je odluka za javno zdravlje.
Slavica Mandić
Pedagog-psiholog,
porodični savjetnik i psihoterapeut sistemske porodične terapije u edukaciji