SUSRET NA RADNOM MJESTU: JOVO OBRADOVIĆ – ČOVJEK KOJI JE UGRADIO RUKE I SRCE U ZANAT
U svijetu sve brže proizvodnje i automatizacije, gdje digitalne tehnologije preuzimaju mnoge poslove, i dalje postoje ljudi koji svoj posao rade s takvom preciznošću, strašću i dostojanstvom da podsjećaju na to da je ruka čovjeka nezamjenjiva. Jovo Obradović je jedan od njih.
U mašinskoj radionici kompanije „Nova Alumina“ u Zvorniku, među alatima koji su za mnoge samo hladno željezo, Jovo svakom pokretu daje dušu. Njegov univerzalni strug, koji koristi već deset godina, nije samo alat — to je partner, prijatelj, dio svakodnevice.
„To je jedna od najboljih i najkvalitetnijih mašina za poslove koje mi ovdje radimo. Ako ga paziš, održavaš, može da traje i četrdeset godina“, kaže on s ponosom, dok pokazuje držač alata i steznu glavu – dijelove koje više poznaje nego vlastiti dlan.
Njegov zanatski put počeo je davne 1984. godine u Inđiji, u tadašnjem privatnom sektoru, odmah po završetku školovanja za metalostrugara u Karakaju. Od tada, prošao je kroz različite firme, ali je ostao vjeran jednom pozivu.
Tokom četiri decenije rada, nije bilo komada metala koji nije naučio da „sluša“. Svaki navoj, čaura, vratilo ili osovina u njegovim rukama dobija tačnost do stotog dijela milimetra.
„Metalostrugar je umjetnik“, ističe. „To nije samo posao. To je preciznost, razum, strpljenje. Nije to samo fizički rad, to je zanat koji traži pamet.“
Jovo nije samo vrsni majstor – on je i učitelj. Generacije mladih prolazile su kroz radionicu pored njega. Ne insistira na autoritetu, ne glumi strogoću.
„Najbolje se prenosi znanje kroz drugarski odnos. Da me razumije, da mi vjeruje. Kad je atmosfera dobra, uči se s lakoćom“, priča Obradović.
Danas mu je posebno drag jedan mladi kolega – Igor Stevanović, koji je kod njega na obuci.
„Završio je školu, došao prije nepuna dva mjeseca, ali ja ga već sad mogu ostaviti da sam radi. On će biti dobar majstor, ja to vidim.“
Za Jovom stoji mnoštvo izrađenih dijelova, ali još važnije – ljudi. Ljudi koji su uz njega naučili zanat, ali i kako se ponaša pravi radnik.
„Mnogo je mladih bilo kod mene. Neki su otišli – neki jer nisu prepoznali sebe, neki jer su našli bolji posao. Ali bilo je dobrih. Ima i danas“, priča ovaj vrsni majstor za strugom.
Kaže, dugo je zanat bio potcijenjen.
„Bježalo se od mašina, svi su htjeli da budu ekonomisti, advokati. A sad se sve više djece vraća zanatu. Vukovci upisuju strugare i bravare. Valjda su shvatili da nije sramota raditi rukama – naprotiv“, ističe Obradović.
I zaista, vrijeme je pokazalo da su zanatlije ljudi znanja, preciznosti i odgovornosti.
„Zanat se mora znati cijeniti. Trebaju i direktori i inženjeri, ali i majstori. Ne može firma bez majstorskih ruku“, govori nam pogledom uperenim u radni strug.
Jovo je rođen i živi u Đevanju. Porodičan čovjek, otac dva sina i jedne kćerke, djed petoro unučadi, vezan za zemlju i domaćinstvo. Njegova djeca su porodični ljudi, zaposleni, vrijedni.
„Sin vozi kamion, mlađi je policajac, kćerka je u Novom Sadu. Ali svi znaju šta znači rad.“
Nakon posla, ne ide u grad, već na imanje.
„Imam stoke. Radim, ali meni je to i odmor. Kad radiš kod kuće, sa svojima, to te ispunjava.“
Za razliku od mnogih koji sanjaju bijeg iz sela, Jovo kaže:
„Nikad ne bih mijenjao svoje selo. Ni za šta na svijetu. Livada, šuma, mir – to nema cijenu. Razumijem mlade, moraju ići zbog autobusa, škola, ali vikendima se vraćaju. I kad pomažu roditeljima – pomažu sebi,“ govori Obradović.
Radni dan u fabrici traje od 7 do 15 časova, sa pauzom za doručak. Radionica ne miruje – posao se ne čeka, već ga ima u redovima.
„Kad završiš jedan nalog, poslovođa donese novi. Svaki komad ima crtež, uz njega ide i tehnologija. Mi to pogledamo, čitamo, ali ponekad i radimo po svom osjećaju – ipak, zna se cilj, zna se šta mora da se dobije.“
Jovo sve razumije. Zna gdje ide koji rez, koji navoj, koji prečnik. Zna kad se trebaš držati nacrta, a kad ti ruke već same znaju šta treba.
„Mi pretvaramo papir u stvarnost.“
I baš tako, sa više od 40 godina radnog staža, Jovo je majstor metalostrugar, ali i mnogo više od toga — on je čuvar znanja, mentor mladima i simbol jednog zanatskog dostojanstva koje polako ponovo dobija svoje mjesto u društvu.
Na kraju poručuje:
„Prezadovoljan sam. Imam porodicu, posao, selo, unučiće. U septembru punim 60 godina života. Idem u penziju, ali iza mene ostaje mnogo toga. I ljudi, i dijelova, i znanja.“
