Pre nekoliko dana, na hodniku zvorničke bolnice, sreo sam Tanju Prodanović – ženu koja se bori s opakom bolešću, a koja je svojom vedrinom i snagom ujedinila celu regiju. Na moje pitanje kako je, odgovorila je sa osmehom:
„Dobro, ja sam uvijek dobro.“
U nastavku razgovora, tiho i iskreno, rekla mi je nešto što nisam mogao da prećutim:
„Novica Motika mi je lično donirao 10.000 KM. Pitala sam ga želi li da se javno zahvalim, rekao je – ne treba, onaj ko treba da vidi, video je.“
Ovo je čin koji zaslužuje da se zna – ne radi hvale, nego radi nade. Da nas podseti da među nama još postoje ljudi koji pomažu tiho, ali snažno. Znamo da je Motika i ranije pomagao – često bez ikakve pompe – i to je ono što daje težinu svakom njegovom gestu.
Jer, kako često čujemo – “ima i drugih koji mogu, ali ne pomognu”.
Hvala, gospodine Motika. Vi ste svetla tačka u vremenu tame.
I Tanja, tvoj osmeh je pobeda.
✍️ Piše: Nedeljko Bosiočić
