Ni slutila nisam da ćemo se sresti na ovoj planeti. Da je u pitanju druga planeta, mogla bih i zamisliti. Čim sam ga vidjela, znala sam.
Ako je vjerovati ljudima kada kažu da postoji bolna tačka, on bi bio moj bolni niz interpunkcijskih znakova.
Uočila sam da ljudi koriste metafore pa sam našla sve one koje bih ja povezala s njim. Drukčije ne mogu. On je moja Ahilova peta, samo je Ahila neko gađao, a mene niko i ne primjećuje, bar ne toliko da bi me gađao. Ja sam samu valjda sebe pogodila onog dana kada sam pogled duže zadržala na njemu. Kada smo kod strijela, ima je i Amor. Pogodila me Amorova strijela i ja se kao iznenada zaljubila. Ništa mene nije pogodilo. Nije ništa spolja uticalo da se u njega zaljubim. Odlučila sam sama ja. Nikad mi se to dotad nije desilo, pa sam osmišljavala plan kako da ga upoznam. Izoštrila sam sva čula i skupljala more podataka. Tako se bar kaže – more podataka. Samo ja nisam plivala u tom moru nego sam ga istraživala i plašila se u isto vrijeme. Ako nas autistične povezuju sa znakom slagalice, onda je on bio moja slagalica. U crveni tefter sam unosila dnevno veliki broj činjenica da se kockice slože. Tako ljudi kažu – kažu da slažu kockice kada nekog ili nešto upoznaju. Ovaj moj nije bio ni kocka ni kockica. Bio je piramida sa beskrajnim brojem blokova, koje je neko slagao vijekovima da na kraju onako izgleda. Bio je i ostao za mene drevna tajna. Po jutru se dan poznaje, kažu ljudi veličajući jutro. Ja i dalje svako jutro i nakon toliko godina izučavam njegovu pojavu u mom životu. Spajam informacije iz različitih klastera informacija. Zanimljivo mi je.
Nisam u muci što se ovoga tiče, pa samim tim nisam ni junakinja koja se po muci poznaje. Ja sam samo zaljubljena žena. Sviđaju mi se metafore koje ljudi koriste. Ja sam počela da smišljam svoje. Počela sam da ih dijelim s njim jer sam mislila da muškarci vole metafore. Svaka je moja bila iskrena i ljupka. Sviđalo mi se kako se smijao na njih, na moje metafore, kao da su naša zajednička svojina. Život piše romane, kažu ljudi kada hoće nešto veliko da objasne. Ja sam mislila da ću dobiti ljubavni roman. Dobila sam život bez njega. Nisam uspjela da ga zadržim. Očito nisam smislila najbolju metaforu, klin se klinom izbija, kažu ljudi kada se tješe sa drugom osobom jer one prave nema. Ja znam ko sam. Kroz lavirint godina čuvala sam ga u sebi, iako on nije nikakav klin. On je neokaljana bijela ruža zabodena u moju tamu, u moju čežnju za njim. U moje srce. Iz njega se ne izlazi.
Čim sam ga vidjela, znala sam.
Maštam da odem u svijet metafora i da nađem onu pravu: onu koja će da ga učini sveprisutnim u mom životu. Biće to metafora koju će da voli i koja će ga vječno držati uz mene.
Epilog
Osobe s autizmom imaju poteškoće u razumijevanju govora koji obiluje stilskim figurama. Njihovo razumijevanje ironije, metafora i sarkazma uslovljeno je nizom faktora: od individualnih karakteristika, podrške zajednice do obilježja socijalne sredine.
Metafore koje prikazuju obične stvari na jedan neobičan i poetičan način zbunjuju osobe sa autizmom, koje uvijek teže doslovnom prevodu onog što čuju. Međutim, uz rad i trud moguće je da vremenom razviju vještine razumijevanja prenesenog značenja, ukoliko im se daju jasni primjeri i kontekst. (Edina Heldić Smailagić)
