San svakog planinara je da osvoji što više vrhova, a vrhovi Himalaja sigurno su među najsanjanijim. U ostvarenje svog sna krenula je i Vlaseničanka Milena Pavlović, članica vlaseničkog Planinarsko-ekološkog društva „Acer“.
Ona će, kao članica šestočlane međunarodne ekspedicije koju organizuje Extreme Summit Team iz Beograda, a predvodi je Dragan Jaćimović, učestvovati u, kako se to planinarskom terminologijom kaže, penjanju jednog najzahtjevnijih vrhova Himalaja, Island Peaka.
„Uspon na Island Peak ili Imja Tse, visine 6 189 metara nadmorske visine , trebalo bi da traje 21 ili 22 dana, u zavisnosti od vremena, koliko nam bude naklonjeno. Završni uspon biće 14. dan, nakon 12-13 dana hodanja. Najveći problem tokom uspona predstavlja visinska bolest. Koliko god da je sportista spreman, ne zna se kako će njegov organizam nositi sa visinskom bolešću, jer već poslije 5 000 metara mi raspolažemo sa nekih 30 posto kiseonika. Ukoliko vođa tima ustanovi da član ima ozbiljih problema koje ne može riješiti, prekida sa ekspedicijom i spuštaju ga na niže visine kako ne bi imao problem sa edemom mozga ili pluća. Ja se nadam da će svaki član naše ekipe uspjeti u svom naumu i da ćemo na Island Peaku istaći zastave naših društava“, priča odvažna planinarka iz Vlasenice.
Pavlovićeva ističe da su pripreme za ovaj poduhvat trajale više od dvije i po godine.
„Za planinara je najvažnije da, koliko god da je fizički spremna, bude psihički stabilna osoba. Pripreme su tražile mnogo odricanja, svaki vikend na planini. Svakog petka, nakon posla, kretala sam na planinu, a vraćala se baš na vrijeme da u ponedjeljak stignem na posao. To je podrazumijevalo penjanje i u ljetnjim i u zimskim uslovima. U ljetnjim uslovima – penjanje na stijenama, a u zimskim po ledenjacima, u navezama, jer mi, na kraju krajeva, u ekspediciji hodamo u navezi i zavisni smo jedni od drugih“.
Osim borbe sa manjkom kiseonika, tokom uspona svaki planinar na leđima nosi i teret od tridesetak kilograma.
„Navešću banalan primjer – umor koji osjetimo nakon 10 kilometara hoda po ravnom, na velikim visinama, u nedostatku kiseonika, osjetimo nakon 100 ili 200 metara. U toku priprema smo računali i na teret koji ću nositi tokom uspona, pa sam se trudila da ruksak bude opterećen bar 20 kilograma, tako da sam spremna i za to“, priča ova krhka, graciozna djevojka dok sa šeretskim osmijehom objašnjava da su planinari obično skeptični kada je vide na usponu, a onda se ubrzo uvjere koliko je žilava i počinju da je zovu „buraz“.
Programer po struci, Milena Pavlović navodi da je sa vlaseničkim planinarima počela da hoda 2015. godine, iz nužde, a da joj je planinarstvo postalo ljubav i da sada „Acer“ smatra svojom porodicom. U proteklih osam godina, uz njihovu podršku, osvojila je brojne značajne vrhove.
„Kada sam krenula na svoj prvi ozbiljniji pohod na Mon Blan, moja planinarska porodica organizovala je sastanak na koji su svi donijeli opremu koju imaju, odabrali su ono najbolje i najpotrebnije, i spakovali me. Tako je bilo i ovog puta. Obezbijedili su mi ekspedicijsku opremu, a čak su kontaktirali sa organizacijom sa kojom idem i sa njihovim vodičima, jer ne prepuštaju ništa slučaju i brinu o mojoj bezbjednosti“, s ljubavlju i ponosom priča Milena Pavlović.
Ova mala porodica je juče svoju planinarku ispratila put Nepala, uz mnogo ljubavi i samo dvije riječi. Vedro, Milena!
