“Ko se mača lati od mača će i poginuti”
Osjećaj sigurnosti dominantna je potreba ljudi koji žive u nesigurnim i korumpiranim društvenim sistemima. Da bi se osjećali sigurnije pridružuju se političkim partijama u nadi da će tako obezbijediti sigurnost materijalnu, emocionalnu i socijalnu.
“Bez stranke danas ne možeš ništa”, ” Svi su političari isti, lopovi”, “Pametan čovjek biježi od politike, jedino ko mora!”
Ljudi se plaše socijalne izolacije, koja u ovakvim sistemima podrazumijeva i profesionalnu blokiranost za zaposlenje i napredovanje u struci.
“Da nisam ušao u stranku nikada ne bih dobio posao, specijalizaciju, slali bi mi inspekciju. Uvijek ti nešto mogu naći.”
Dublja analiza mehanizma djelovanja ovakvih političkih organizacija u psihologiji se može prepoznati u okvirima “bandi” a po socijalnom i emocionalnom nivou zrelosti većine njenih članova najviše podsjeća na adoloscentni stepen zrelosti. Neki se uz pritisak ovim “bandama” pridruže odmah a neki nakon nasilja koje su doživjeli od članova iste te “bande” a u nadi da će radeći za njih to prekinuti.
Kao i u bandama na čelu političkih organizacija u korumpiranim sistemima se obično nalazi “delinkvent” koga grupa percipira kao najopasnijeg i najsposobnijeg a njega obično karakterišu psihopatske crte ličnosti i potreba za kontrolom i moći uz visoko razvijenu sposobnost manipulativnosti. Svoju reputaciju snage i moći štite osvetom u čemu su im instrumenti članovi bande-organizacije, koristeći nasilne mehanizme kažnjavanja neposlušnosti.
Mnogi članovi će se u nekom trenutku osjećati dobro, biti prihvaćeni jer pripadaju “bandi” i neće se osjećati zapostavljeno i nevoljeno kao što je to bilo tokom njihovog odrastanja ili izolacije prije uključivanja. Dobiće određenu moć, položaj, funkcije, naklonost vođe ali i svijest da su njihove mogućnosti ograničene i zavisne od vođe i stepena poslušnosti njemu. Vođa ih je za sebe obično vezao traumom i ta relacija nije normalna i obično se završava bolno jer im oni svo vrijeme “truju” emocije.
Ovako manipulisani i kada osjete štetnost u isto vrijeme osjećaju i krivicu da odu od zlostavljača, što je takođe posledica traume i prijetećih sindroma, kao što su Štokholmski sindrom. Sada ih jako narušena sposobnost prosuđivanja dovodi u pitanje da li je vođa dobar ili loš, gdje mnogi nikada i ne shvate da je cijela dinamika tog odnosa bila iluzija i da im je “pojela” dušu.
Kod nas su na žalost ovakvi mehanizmi za borbu protiv ovakvih bandi logično i očekivano kompromitovani. Takođe mehanizmom kompromitacije guši se nada u mogućnost oslobađanja postavljanjem na društvene značajne funkcije upravo onih pojedinaca koji su poslednji koji bi se tu smjeli naći ali ih je za tu funkciju prvenstveno delegirala podobnost “bandi”.
Najuspješniji način borbe protiv “bandi” jeste pokušaj davanja alternative ljudima da im se ne priključe i pružanje sigurnog utočišta u zdravim organizacijama, koji prvenstveno moraju voditi računa da im “ubačeni” članovi ne ruše organizaciju i nadu šireći nepovjerenje, klevetajući i manipulišući drugim mehanizmima straha i nasilja.
Samo uključivanjem i masovnošću zdravih i moralno zrelih članova, kojih je većina u svakom društvu, “banda” biva primorana na raspad i povlačenje, što je svakako neminovnost a problem su vrijeme i žrtve.
Piše: Psiholog Ivan Kuč
