Lukić ističe da policajac nije samo osoba u plavoj uniformi koja šeta cijeli dan po gradu i kažnjava ljude, već je to mnogo komplikovaniji posao u kome kazna treba da bude posljednja mjera, a pomoć drugima prioritet.
“Cilj nije kažnjavanje, već da se pomogne drugima te da se stekne povjerenje građana i stvori bezbjednost za sve” ističe Lukić, koji je u policijske vode ušao sad već davne 1994. godine, kako kaže, u najgore vrijeme za ovaj posao.
Nakon skoro 30 godina rada u policiji poručuje da je u ovom poslu najbitnije uvijek ostati miran i postupati po zakonu.
“Biti policajac jeste stresan i naporan rad, ali je i posao koji uđe u krv i kroz koji stekneš neke vještine da vidiš ono što drugi ne vide i ne čuju. Ima dobrih strana jer upoznaš razne ljude i stekneš prijatelje za cijeli život” kazao je Lukić, dodajući da građani od njih traže da budu i geometri koji će riješiti njihove razmirice oko međe.
Naglasio je da je veoma ponosan što za svoj radni vijek nije morao da upotrijebi oružje i puca na nekoga.
“Najljepši osjećaj ovog posla jeste to kad nekome pomognete i sve se završi na najbolji način, bez nasilja i žrtava. Svim kolegama bih poželio da dočekaju penziju, a da oružje ne moraju da potegnu” kazao je Lukić.
Prve korake u policiji započeo je u oktobru 1993. godine kada je upisao Policijsku akademiju, a godinu kasnije već je raspoređen na poslove policajca u Ilidži, gdje je ostao do 1996. godine kada je zaposlen u Policijskoj stanici Kozluk.
Nikada nije bio disciplinski kažnjen, a s ponosom ističe da je bio pripadnik Vojske Republike Srpske.
Kaže da je uspio da uskladi profesionalni i porodični život i stekne tri divne kćerke, što mu je najveće zadovoljstvo.
Lukić ističe da se kroz sve godine službe, trudio da građanima uvijek bude dostupan i na usluzi za svaku pomoć, postupajući profesionalno i predano.
“Počeci mog rada vežu se za ratno i poslijeratno vrijeme kada je svako nosio oružje. Tada je život bio od danas do sutra, pogotovo u Sarajevu. Mi policajci išli smo u to doba i na liniju i radili. Teško je bilo postupati, morao si paziti na svaku riječ, svaki pokret drugih, jer greška je u to doba bila skupa. Tek od 2000. godine lakše je raditi” istakao je Lukić.
Prema njegovim riječima i poslijeratni period je bio specifičan, ljudi su i dalje imali oružje i bili pod psihološkim pritiskom zbog svega. Prisjetio se jedne teške situacije kada su dobili dojavu o pucnjavi kod obdaništa.
“Nismo odmah znali o čemu je riječ i koliko je opasna situacija. Kada smo izašli na lice mjesta saznali smo da brat želi da ubije brata. Ganjao ga je puškom. U tom momentu kroz glavu ti prolazi hiljadu misli, kako intervenisati, kako to spriječiti, a ne napraviti veći belaj” prisjetio se Lukić.
Kaže da je to bila jedna od situacija u kojoj se vidi koliko je bitno da policajac ima i vještine psihologa.
“Započeli smo priču s naoružanim bratom te ga polako ubijedili da to što je naumio nije rješenje problema, već će samo sebi uništiti život. Malo pomalo, on je popustio te smo mu oduzeli oružje i sve se mirno okončalo” rekao je Lukić.
Naglasio je da mu je s jedne strane drago što je dočekao penziju, ali s druge pomalo žao jer tolike godine u službi su mu ušle u krv. Kaže da sada kada se okrene unazad ne žali što je izabrao ovaj poziv, kroz koji je stekao prijatelje i pomogao mnogima.
POŠTOVANjE
Dragan Lukić kaže da je policajac i dandanas poštovan u društvu, iako, moderno vrijeme i društvene mreže donose neke loše stvari.
“Stariji narod i dan danas poštuje policiju, dok mlađi ipak imaju manje senzibiliteta za naš posao. Nažalost, pojava društvenih mreža i širenje lažnih informacija doprinijelo je da mlađa populacija ne cijeni ovaj poziv. Često se neke situacije pogrešno prenose i izgleda da je motiv da se piše ‘što crnje to bolje’ ” rekao je Lukić te dodao da u suštini većina ljudi poštuje policiju.
Glas Srpske (tekst/slika)
Nebojša Tomašević
